Jedan kameni grad na brdu, jedan vojvoda. Prva kapija između dimenzija. Pogled u grlo sokola. Nizbrdica i kamen kao terapija za duh i tijelo. Šanzelize i Ginza. Druga kapija između dimenzija Iz Podgorice krećemo sa raskrsnice ispred hotela „Keto“. Duga Skopska ulica povešće nas prema sjeveroistoku, a po izlasku iz grada počinje blag uspon. Od četvrtog kilometra uspon postaje intenzivniji – ulazimo u Kučka brda.
Nadomak osmog kilometra stižemo na raskrsnicu na kojoj ćemo nastaviti pravo, ka Medunu. Desno se odvaja put za Fundinu – odatle ćemo se vratiti na kraju ove ture. Vrlo brzo stižemo pod ostatke antičkog utvrđenog grada Meduna, ispod čijih zidina danas živi tek stotinjak stanovnika.
Ilirski kastrum Meteon koji je prethodio srednjovjekovnoj tvrđavi podignutoj na ovom mjestu, izgrađen je između 4. i 3. vijeka prije naše ere, na izduženom krševitom uzvišenju. Po tome je jedan od najstarijih takvih objekata na ovom dijelu Balkana. Rimske legije osvojile su Medun oko 167. godine, zarobivši tom prilikom posljednjeg ilirskog kralja Gencija. Iako izgrađen kao tvrđava, kasnije je Medun postao i grad, i kao takav opstao i razvijao se čitava dva i po milenijuma.
U Medunu se rodio, a tu je i sahranjen, kučki vojvoda Marko Miljanov (1833 –1901) – važna ličnost crnogorske istorije a još više narodne kulture i predanja, legendarni borac protiv Turaka i pisac koji je u svojim djelima opisao život i borbu svog plemena u Crnoj Gori i Albaniji. Njegova rodna kuća je danas najznačajniji crnogorski memorijalni muzej, koji vrijedi posjetiti da bismo se vratili u jedno zanimljivo, iako često tragično vrijeme, i upoznali ovdašnji život u 19. vijeku. Događaji iz dugog turskog perioda su odlučujuće formirali karakter, mentalitet i pogled na svet Crnogoraca, pa ni zemlja ni njeni ljudi danas ne mogu do kraja razumeti bez uvida u ovaj period njihove istorije.
Ono što se od Meduna još može vidjeti, jesu ostaci ostaci srednjovjekovnog utvrđenja, a iz ilirskog perioda je nekropola sjeverno od gornjeg grada. Čitavo mjesto je prilično zapušteno, ali vrijedi prošetati se do tamo (gazeći originalne ilirske stepenice) i zato što se sa Meduna sjajno vide Podgorica i čitava njena okolina.
Krivudavim, živopisnim putem koji nas vodi kroz prizore lokalnog života, prolazimo kroz mjestašce Ubli i zalazimo sve dublje u prostranstva krševitih Kuča. Seoca su sa kamenim kućama, slični su i zidovi imanja – kamen je ovdje glavna pesma, njemu je sve podređeno, on ovdje najplodnije rađa.
Posle niza serpentina izbićemo konačno na zaravan na kojoj se širi nekadašnji katun, a danas više vikendnaselje, Korita kučka (ili Korita hotska). Tu ćemo naići na raskrsnicu na kojoj se desno i unazad odvaja naš put ka Stjepovu – no postoji dobar razlog da produžimo do centra naselja. Kod bivše vojne kasarne se treba raspitati za nekadašnju patrolnu stazu graničara koja će nas, posle pola sata laganog pješačenja livadama i kroz šumu, dovesti do fantastičnog mjesta sa odgovarajućim imenom: Grlo sokolovo.
Sa ivice ovog vidikovca, tu gdje se planine Kučke krajine posle lijenog protezanja od Komova konačno slivaju u vijenac Prokletija, pogledaćemo pravo u… eksploziju moćnog kanjona rijeke Cijevne, kćerke prokletijskih snjegova. Kroz plavičastu izmaglicu, od one vrste kojom isparavaju daljine i dubine, pokuljaće ka nama iz kilometar duboke pukotine pogled na beskrajne surove zidove i pramce Prokletija. Oni čine drugu stranu stranu svijeta, na ovom mjestu na kome snaga prirode dozvoljava da postoje samo dvije strane sveta: ona na kojoj smo, i ona na kojoj nismo. A na toj prekoj strani talasa se i pjenuša u prolomu vertikala i izlomljenih vijenaca Albanija, koja će u grotlu Grla sokolovog, u svetilištu litica i prostoru koji je silom kamena i nekim davnim urokom izuzet iz toka vremena, zauvijek ostati daleka, nedostižna planeta.
Nazad na naš put, uzbuđenjima još nije kraj: od Korita počinje divan, tridesetak kilometara dug spust ka Podgorici. Vijugavi asfalt će nas provesti kroz albanska sela Deljaj i Stjepovo, izvesti na nove vidikovce iznad kanjona Cijevne, i na kraju preko Doljana spustiti u glavni grad Crne Gore.
Sela u ovom kraju su osim po mještanima, katoličkim Albancima, karakteristična po dvorištima i poljima ograđenim niskim kamenim zidovima, pa će prolazak ovuda probuditi prijatne uspomene u onima koji vole dalmatinska ostrva: pejzaži i atmosfera su slični. Stjepovo je možda „najkamenitije“ od svih; put uramljen zidovima je njegova Ginza, Sanset bulevar ili ponajprije Šanzelize, koji se ponosno pruža ispod Monmartra okolnih golih čuka – u krajoliku koji mirno zri sred sunčanog dana i lagano, bez otpora, kao na ulju, teče kroz svoje i naše vrijeme.
Iza Stjepova spust prekida par kilometara uzbrdice: sa prevoja ćemo ponovo imati sjajan pogled na Prokletije i Podgoricu. Potom će nam čak i Skadarsko jezero pokazati dobar komad svog plavetnila, pa će srce zaigrati pred pozivom koji emituje beskrajno uzbudljiva mirnoća te daleke ploče: ako još nismo bili tamo, požurićemo da odemo; ako smo već bili – uspomene će oživeti.
Na izlasku iz seoca Deljaj (početak 42. kilometra od starta u Podgorici) asfalt dotiče samu ivicu kanjona. Rijeka je ovdje još uvijek više od 700 m ispod nas, pa svakako treba zastati zbog nove porcije pogleda. Na albanskoj strani pejzaž ukrašava tanki vez puta koji uporno, hrabro i „himalajski“ vrtoglavo puže uz zid kanjona, probijajući se ka dalekom gradu Skadru.
Mister Hajd – pa onda ipak Doktor Džekil.
Kanjon Cijevne će kasnije okopnjeti do sićušnog, par desetina metara dubokog i širokog procijepa u kamenitoj ravnici nadomak Podgorice – i dalje zadržavajući svoju ljepotu, ali mijenjajući njen karakter. Vidjeli smo mu grandiozni početak, a ako hoćemo da vidimo kako izgleda taj toliko drugačiji završetak, treba da od Podgorice krenemo oko 4 km putem u pravcu mjesta Tuzi. Most preko Cijevne je mjesto kod koga se treba upustiti u kratko i nenaporno – a nesrazmjerno atraktivno – istraživanje te nove „ličnosti“ kanjona.
Put iz Korita je poseban – ovo dugo spuštanje sa neba na zemlju ima terapeutsko dejstvo, i može se preporučiti svakome ko želi da se osjeti zaista budnim i prisutnim u svom sopstvenom životu. U vožnji treba uživali do posljednjeg djelića, ovdje se niti može niti smije ići brzo – to bi bilo samo pusto rasipanje dragocjenih momenata, slika, i osjećanja.
I eto nas već u Podgorici. Krug preko Korita zbog ljepote zavređuje pažnju uvijek, ali je posebno dragocjen kada nam je vrijeme ograničeno: nekoliko sati će biti dovoljno da odlutamo i duboko potonemo u izuzetnu atmosferu krajeva koji izgledaju kao da su beskrajno daleko od glavnog grada.
Rječnikom naučne fantastike, negdje na uzanom putu preko Ubla, Korita i Stjepova postoji kapija između dimenzija, koju ćemo proći dva puta: jednom skačući preko sedam gora, sedam mora i par vijekova u egzotična prostranstva nekadašnje Crne Gore, drugi put srećno prolazeći nazad i prizemljujući se u svakodnevicu 21. vijeka.
Put je uzan od sela Orahovo (11km posle Meduna), a pogotovo na povratnom dijelu kruga, posle Korita, tako da će nažalost vjerovatno biti van granice prihvatljivog za većinu vozača velikih kampera. (Naravno, za one iskusne i strpljive granice su drugačije…). Za srednje kampere će ovo biti pristojno iskušenje, a ostalima slijedi samo uživanje bez zabrinutosti.