Semolj – Krnja Jela – Skočno – Svrčke Bare – Bokvica – Semolj
Nomadsko-katunski način života nije osobenost samo naših prostora, ali pojava nestalnog mjesta življenja i sezonskih migracija je, kao što neko reče, srž crnogorske kulture. Gdje onda najbolje upoznati katunski način života? Pa, na Sinjajevini. Ima ih poprilično mnogo ali, očekivano, većina njih je ugašena ili polako odumiru. Naročito su brojni u samom srcu Sinjajevine, za šta je potrebno ući po 10-20 km „u planinu“. Zato je ova ruta prava za katunske istraživače-početnike. Prolazi kroz one najdostupnije, odnosno one koji su najbliži asfaltnom putu. Ruta je prikazana iz ugla MTB bicikliste, ali svakako se može iskoristiti i za obilazak terenskim vozilom. U malo korigovanoj verziji može da posluži i kao pješačka tura http://www.greenmount.me/pjesacka-tura-semolj-crna-greda/ .
Rutu je moguće početi sa nekoliko lokacija, a u ovoj varijanti start je sa skoro pa najviše tačke Semolja, nekih 1560 m nadmorske visine. Samo 500 metara dalje u pravcu Boana sa desne strane je slabo primjetno skretanje ka močvarnom Semoljskom jezeru.
Semoljsko jezero je jedno od rijetkih lokacija na prostoru Crne Gore na kom je registrovano sfagnumsko tresetište. Po istraživanju Agencije za zaštitu životne sredine Crne Gore, u njihovoj publikaciji se kaže da ove lokacije predstavljaju rijetka i jedinstvena staništa na kojima je prisutna specifična hidrofilna i amfibijska briofitska flora uz dominaciju mahovina roda Sphagnum. Uglavnom se nalaze na sjeveru naše zemlje, na planinama iznad 1000 m nadmorske visine i predstavljaju krajnje južne ogranke ovih staništa srednje i sjeverne Evrope. Smatraju se kritično ugroženim staništima jer su postala rijetka, izolovana i njihova se površina vremenom smanjuje. Jezero je moguće sagledati sa proplanka, ali silazak do same vode koja se vidi u sredini nije preporučljiv, naročito u kišnim periodima godine, jer zemljište nije stabilno.
Spust niz Semolj ka Krnjoj Jeli predstavljaju prijatne i za bicikliste lijepe serpentine kroz mješovitu bukovo-četinarsku šumu. Posle 4.5 km vožnje, sa lijeve strane, takođe sa puta neprimjetna je još jedna „turistička atrakcija“ ovog kraja – nikad završeni tunel.
Unutra nije preporučljivo ulaziti, ne zbog drekavca već zbog urušenih oplata tunela čija je izgradnja prekinuta 1975. godine, a svakako i zbog jezerceta koje se skupilo na podu tunela. Posle prelaska mosta preko Tušinje (ili Somine ako pitate lokalce – tema sporenja) par stotina metara dalje se skreće desno, uz Krnju Jelu. Ovo je jedan od dva asfaltirana puta koji iz Krnje Jele vode ka Sinjajevini. Uzevši u obzir kakvi su prilazi planini iz drugih pravaca (od Žabljaka, Mojkovca, Kolašina), ko god prvi put pohodi Sinjajevinu i vozi obično malo auto, savjet je da se to radi uz Krnju Jelu.
No, za bicikliste ovdje počinju muke. Uspon je strm, većim dijelom skoro nemoguć za vožnju pa je potrebno malo i guranja. Srećom, ne traje puno. U jednom momentu se javlja izbor, skretanje desno sa asfaltnog puta preko zaseoka Crni krši i Potoci kao nešto manje strma varijanta i ona više strma ali asfaltirana koja ide preko Lazina direktno na crkvu. Blizu crkve sv. arhiđakona Stefana se spajaju obje varijante putanje, a otvara se nepregledni plato Sinjajevine. Sve što se očima može vidjeti u tom momentu, a djeluje da se vidi dosta, samo je jedan mali dio planine. Iza te linije brda do kojih dobaca pogled se nalazi još nesaglediviji masiv ove dinarske ljepotice, a njena veličina je tek grandiozna – Sinjajevina obuhvata 4.3% ukupne površine Crne Gore.
Putanja dalje nastavlja ka katunima Ječmen do i Vratlo. Makadamski put je solidan, teren blago zatalasan, bez većih uspona. Posle 3 km od ckve, nadomak katuna Potrk skreće se desno ka katunu Skočno. U odnosu na prethodni pejzaž, teren je nešto kamenitiji i suroviji. Katun Skočno je kao i mnogi sada napušten i ostaci nekih koliba, kotara i torova se nalaze sa desne strane rute, ispod Skočanske glave.
Od ove pozicije slijedi spust u korito skočanskog potoka, a onda izvlačenje ka Svrčim barama. Za razliku od katuna Skočno, ovdje i dalje ima aktivnih koliba. U zavisnosti od doba godine, moguće je zateći i neke od lokava za pojenje stoke.
U nastavku puta u jednom momentu se lijevo ukazuje procjep u stijenama koji je odličan vidikovac ka dolini Morače i moračkim planinama sa druge strane.
Ipak, mnogo atraktivnija opcija je penjanje na vrh Crna greda (1797 mnv). Kako doći do ovog vidikovca opisano je u gorepomenutoj pješačkoj turi a to je ujedno i poslednjih 6 km ove ture od katuna Bokvica nazad ka Semolju. Bokvica je takođe katun koji je spao na samo jedno domaćinstvo, te zajedno sa obližnjim katunom Vrmac čini ovu jedinstvenu cjelinu od četiri katuna u 5 km puta koji ih veže.
Ukupna dužina kružne rute je 25 km i uglavnom je prohodna za bolja terenska vozila. Najlošiji je upravo dio od Semolja do Bokvice, zbog velikih kanala koji se moraju preskakati. Za MTB vožnju, spust u ovom opisanom smjeru je bio rutinska stvar.
