Težak zadatak je napraviti neku tabelu najboljih biciklističkih tura u Crnoj Gori, još teže naći najljepšu prirodnu destinaciju na ovih 13k kvadratnih kilometara, nije to baš lako mjerljiva kategorija. Ipak, na koji god kantar da stavimo, vožnja u “sendviču“ između gorostasa Visitora i Zeletina bi sigurno bila pri samom vrhu liste.
Inspiracija da probamo Zeletin je došla posle teksta na nekom od portala koji nam je bacio svjetlo na viševjekovne munike i netaknutu šumu, a zatim i posle slučajno nabasane dokumentarne emisije – i to je bilo to, morali smo ići. Ono što smo pretragom po internetu mogli zaključiti je da polovina ture mora biti na Tatarijskom jezeru. Malo, zgodno, ledničko, fotogenično sa kakvog obližnjeg brda – dovoljno razloga da kamp bude upravo tu.
Prvi dan je djelovao kao izezetno težak, to smo znali i prije kretanja. Po prvi put od kad vozimo širom Crne Gore, a pomalo i Srbije, Bosne, Albanije, krenuli smo na turu uz konstataciju – ako bude teško, ustopiraćemo neki kamion! Valjda sreća prati hrabre i lude, ili kombinaciju ove dvije grupacije. Početak rute je bio malo prije kružnog toka (iz pravca Andrijevice) u Murinu, desno, uz Murinsku rijeku. Kao što već najavih, nismo pošteno ni zategli noge, taman zagazili na makadam (asfalt je samo prvi kilometar) kad se iza čulo brujanje kamiona. To je to, pogledali smo se i za pola sekunde se jednoglasno donijela odluka da ćemo se ponuditi da budemo teret. Na našu sreću, Tamić prazan pozadi, ljudi nas rado primaju, samo se izvinjavaju što nećemo obojica moći u kabinu! Ma kakva kabina, obojica idemo pozadi, dižemo bicikla i sjedamo na neke palete – đe ćeš bolje!
I dok TAM polako i uz tresak prazne karoserije vijuga uz serpentine ka Nenovoj gori, mi razgledamo okolinu – lijevo Visitor, desno Zeletin. Kako je vožnja odmicala, počeli smo da komentarišemo da nam uopšte nije bio loš potez ovo švercovanje na kamionu. Uspon je bogami žestok, dobar dio rute prvog dana bi gurali. Svaka krivina je strma, djelova koji se voze ne bi bilo puno. Posle nekih sat i po neprekidne vožnje stižemo nadomak murinskog katuna. Njih dvojica idu za svojim poslom u šumu, a nas dvojica skidamo bicikla i nastavljamo ka katunu. Upravo tu, nekih 1-2 km prije katuna, sa desne strane je odličan izvor, nekoliko koliba i ostaci nekadašnje ljudske aktivnosti.
U samom katunu je ostalo možda nekih 10-ak koliba koje nemilosrdno jede zub vremena, a ogroman bljuštur (nisam siguran da je ovo dobar naziv za biljke sa velikim listovima koje prve kreću na mjestima koja su nekad korišćena i obrađivana) preuzima polje i prekriva sve što je niže od metar visine.
Odavde je trebalo naći stazu za dalje ka jezeru. Kod katuna se makadamski put završava i mapa kaže kuda dalje treba ići…ali, u praksi i nije baš tako. Vrtimo se oko katuna, gledamo pomjeranje GPS lokacije, ali početak staze ne možemo naći. Sreća broj dva koja nas je pogledala posle onog kamiona su djevojke koje su bile u katunu i uputile nas na pravu stazu. I ne samo to, kuvale su i kafu i počastile nas grickalicama i napolitankama, a pitanje je i kako bi našli početak staze da ih nije bilo. Dakle, ukupno pet ljudi smo vidjeli tog prvog dana i to je bilo to do spuštanja u Plav narednog dana.
Staza je zarasla, ispresijecana palim stablima, apsolutno neprohodna za bicikla. No, nekako smo se izborili. Na dosta mjesta je bilo potrebno da jedan prođe sa druge strane stabla pa drugi prebaci jedno, pa drugo biciklo, sa sve šatorima i opremom. Nije baš bilo lako, ali srećom ni previše dugo. Oko 1.5 km takvog probijanja kroz prašumu prvog dana, guranja, prebacivanja i provlačenja bicikala – vožnje naravno nije bilo.
Staza ka jezeru se odvaja desno, preko manjeg brijega, a ucrtana putanja nastavlja pravo, što će nam biti trasa za naredni dan.
Tatarijsko jezero ima više naziva. Bješkeća ili Kamenito jezero, nalazi se na nadmorskoj visini od 1934. metra. Dubina ide do 12 m i jezero zapravo predstavlja izvor Murinske rijeke od koje smo počeli turu dolje u Murinu. Nije poribljavano pa se u njemu i dalje može vidjeti prastari stanovnik zvani alpski triton ili mrmoljak (latinski ichtyosaura alpestris).
Postavljanjem šatora pored jezera smo oborili naš prethodni rekord što se tiče nadmorske visine na kojoj smo prespavali. Prethodni je bio pored planinarskog doma Grope na Hajli (oko 1900mnv). Iako je datum kampovanja bio sredina jula, tokom ranih jutarnjih časova temperatura po našem subjektivnom osjećaju nije bila veća od 4-5 stepeni.
Ne bi škodilo ni da smo imali deblje vreće, te ljetnje varijante vreća mogu da odrade posao na nižim visinama, ali u planinama takve treba zaboraviti čak i u julu i avgustu. Kupanje u jezeru pa kobasice na prutovima i pivo su bili fenomenalan zaključak prvog dana.
Narednog krećemo dalje da se probijamo kroz gustu četinarsku šumu, ka katunu Ravna. Staza je identična kao onih prvih 1.5 km prethodnog dana, a do katuna ima otprilike još toliko. Sa lijeve strane ispod puta smo uspjeli naći vodu, iako je dotok bio mizeran, nekako smo uspjeli napuniti boce.
Kod katuna Ravna se otvara pogled na Zeletin i Visitor, a ruta dalje nastavlja makadamskim putem ka podnožju vrha Maja e Mehit (2051m). Odavde se pruža fenomenalan pogled na Gusinje i dolinu rijeke Ljuče. Vijugava rijeka nastaje spajanjem Grnčara i Vruje kod Gusinja i onda narednih 16 km meandrira kroz dolinu i donosi vodu Plavskom jezeru. Popeti se na Maja e Mehit nije uopšte teško – sa makadamskom puta i prevoja koji je na tačno 2000 m je dovoljno 15-ak minuta do vrha. A pogled je izuzetan.
Od ovog prevoja trasa se dalje spušta ka selu sa nekoliko kuća i dvije lokve sa lijeve strane (ne vide se sa puta) a zatim strmo u jedan od najagresivnijih spustova koje smo imali prilike da vozimo. Prava downhill staza, da čovjek bude srećan što ne ide sa suprotne strane jer vožnje uopšte ne bi moglo biti. Posle nekoliko stotina metara visinskog spuštanja, dolazi se na prelijep vidikovac, odakle se već vidi Plav i najveće ledničko jezero u Crnoj Gori.
Ovdje se ne možemo oteti utisku da je uzevši u obzir iskoristljivost u odnosu na prirodne ljepote ovo možda i najzapostavljeniji dio zemlje. Ako nekog ova reportaža motiviše za dolazak, obavezno u proračun treba uzeti i Visitorsko i Hridsko jezero. Materijala za obilazak ima za više dana i to bez da uopšte pominjemo Prokletije koje su priča za sebe.
Posle spuštanja na magistralu, dalji nastavak rute predstavlja rutinsko pedalanje asfaltom ka Murinu. Nekih 11 km ravnog puta ima do kružnog toka i tačke odakle je ova dvodnevna tura započeta.
Trebalo bi dodati da Zeletin ima još dva jezerceta koja nismo obišli. Na grebenu Mise su Crveno i Veliko jezero (zapravo nije uopšte veliko) i do njih se odvaja putem koji oštro udesno ide malo prije murinskog katuna. Sem toga, planinarski uspon na Zeletin sa strane Andrijevice ili Ulotine takođe treba uzeti u obzir kao odličnu ideju. Ukupan utisak je bio izezetan, čak i tri mjeseca kasnije kada pišem ovu reportažu. Netaknuta priroda, istinska divljina. Ljudski tragovi su skoro nestali, Visitor i Zeletin definitivno osvajaju svakog ko ih proba. Doći ćemo ponovo, samo da vidimo sa koje strane!
Fotografije: Dejan Veljović
Prvi dan:
Drugi dan: