Dvodnevnu turu pljevaljskom opštinom započinjemo sa Kosanice, lokacije koja je prethodne zime oborila rekord sa najnižom temperaturom ikad izmjerenom u Crnoj Gori. Kada tu dođete u maju mjesecu, situacija je radikalno drugačija i ne postoji ništa ekstremno sem ljepote okolnog predjela. Na dva dana smo ovu rutu razdvojili zbog uživanja i nemanja potrebe da se sve obiđe za jedan dan i ode kući. Naravno da se može bez problema izvesti i za jedan, ali je neke predjele greota preletjeti (koliko god ova riječ u slučaju brdskog pedalanja bila neadekvatna). Da neće sve ići po planu, priroda nam je stavila do znanja od samog početka. Tako da posle raspakivanja bicikala i pripreme za turu, umjesto polaska, kiša nas uvodi u kafanu i tu zadržava neka dva piva vremena prije nego dobijemo uslove za polazak.
Od Kosanice (ako dolazite od strane Tare) makadamski put vodi desno prema selu Vrulja.
Malo iznenađujuće na početku, jak uspon nas skida sa bicikala, ali takav nagib ne traje dugo. Mislim da smo ovdje par stotina metara promašili zacrtanu rutu, ali ništa strašno, brzo se ona elavaciona linija sa aplikacije zaravnjuje i nastavljamo kroz šumoviti, pa blago zatalasano livadski predio.
Već na početku, okolni prostor nas je kupio. A i put kojim vozimo je odličan makadam (da ne kažem možda i najbolji koji sam ikad vidio) I to tako traje nekih 6-7 km. Sve do momenta kada smo ugledali prvi od mnogoborjnih kamiona drvne industrije koji ordiniraju pljevaljskom opštinom. Nastavak puta je dosta jak spust kroz šumu, ali je podloga u mnogo lošijem stanju, usled već pomenutih kamiona. Tokom pauza brojimo doznačena stabla kojih ima svuda okolo, očigledno je i da se ne trude da zalaze dublje u šumu, biraju se ona koja mogu najlakše da se utovare i najbrže unovče od strane nekog koncesionara. Nakon 5 km spusta dosta lošijim drvnoindustrijskim putem (možda je nekad korišćen i u druge svrhe) izlazi se na otvoren teren i nešto blažim spuštanjem se dolazi do sela Vrulja.
Selo je i dalje živo ali očigledno mnogo slabije nego nekad. Škola, crkva, prodavnica, kafana, sve je tu, samo je pitanje koliko još ljudi ima da to koristi. Ovdje pravimo prvi kontakt sa asfaltom i izlazimo na put Bijelo Polje – Pljevlja. Možda na prvu loptu zvuči prometno, ali nije, sasvim je prijatno za vožnju bicikla. U prvom dijelu je dosta jači uspon, prolazi se jedna velika serpentina, ali nastavak prema selu Mataruge je sasvim prihvatljiv. Mataruge su nekih 7 km udaljene od Vrulje i zaista izgleda mnogo lijepo. Ne previše strm teren, kombinacija šume i livada, poprilično zeleno i pitomo. Sa mještanima zaključujemo da ih sve manje i manje ostaje u selu iz godine u godinu, otprilike uobičajena i tužna priča svih naših seoskih područja.
Od škole u Matarugama nastavlja se neklih 3 km ka Pljevljima i tu je jasno označeno skretanje za vidikovac meandara Ćehotine. Moram priznati da sam tek prije godinu-dvije uopšte saznao da Ćehotina ima meandre. Prvih nekoliko slika koje sam vidio na internetu sam pripisao mnogo poznatijem Uvcu, dok konačno nisam saznao da i mi Uvac za trku imamo. Na samom skretanju dočekuje nas deponija smeća. Možda je ponekad bolje da neke lokacije ostanu nepoznate i posjećene od manjeg broja ljudi. Od skretanja vodi nekih 1.5 km makadamskog puta i par stotina metara planinarske staze.
Prizor je magičan, naročito pri zalasku (a vjerovatno još bolje pri izlasku) Sunca. I sve češće je na spotovima, fotografijama i reklamama turističke ponude. I vrijedi, definitivno jeste jedna od must-visit lokacija na sjeveru Crne Gore.
Drugi dan nam takođe počinje sa kišom. Srećom, ne toliko intenzivnom tako da nam dozvoljava da vozimo i sa svitanjem prelazi u maglu.
Iz Mataruga krećemo u spust u kanjon Ćehotine, odnosno prelaz preko nje u dijelu u kom je mala planinska rijeka, prije meandara i mnogo prije nego će svoju vodu odnijeti preko granice i u Foči se uliti u Drinu. Spust ka kanjonu je jako lijep, mada, uvijeka kada se toliko spuštamo jasno nam je da će sa druge strane doći fiskalni račun od strane rijeke koja je prokopala kanjon. U ovom slučaju, račun nije previše težak, bez velikih problema se penjemo nazad na prethodnu visinu ka selu Dubočica, a malo dalje i do mjesta zvanog Ivanovo polje. Na kraju polja i pri ponovnom ulasku u šumu počinje asfalt, ali i ozbiljna kiša. Srećom, četinarska šuma je dovoljno gusta da nam pravi utočište nekih 30-40 minuta, prije odluke da po sitnoj kišici krenemo u spust ka Odžaku. Asfaltni spustevi su najlakši djelovi svake ture, ali se vjerovatno i najviše propusti. Sa dodatkom od par kilometara magistrale dolazimo u Odžak i ovjeravamo drugu i treću kafanu na ovoj ruti, koje nas ponovo spasavaju kiše. Odličnom procjenom kada da se krene napuštamo ugostiteljske objekte i krećemo u najveći uspon cijele ture.
Period posle kiše je pravo vrijeme kad ćete po šumama sresti ovog momka – po latinskom Salamandra salamandra, ili šareni daždevnjak je bio česta pojava u narednih devet kilometara uspona.
Prva polovina ovog uspona se vozio jako kvalitetan makadam, da bi kasnije opet ušli u drvnoidunstrijsku zonu. Nekih 2 km je moralo da se gura jer je i uspon strm i kanali napravljeni od strane vode, mašina i kamiona su nepremostivi. Vozi se uz javorački potok do prevoja, a samo selo Javorak ostaje sa desne strane da bi se posle prevoja i izlaskom iz šume otvorio pogled na mnogo lijepo selo Kriještorovinu.
Fotogenično, zeleno i pitomog reljefa, mora zadržati prolaznike za fotografisanje. Odavde, ponovo stajemo točkovima na asfalt i naredna 4 lagana kilometra nas vode na početnu tačku naše rute – Kosanicu.
Veći dio ture je pretežno makadamski – prvog dana je bilo nekih 10-ak kilometara asfalta a drugog oko 7 km. Cijelom dužinom trase ima vode, tako da nije potrebno vući neke veće količine sa sobom. Signalizacija i putokazi su dosta slabi, očigledno je da ovaj prostor nije uopšte iskorišćen za ponudu ovakvih aktivnosti. Ono što odlikuje ovih 60-ak kilometara koliko smo prošli u ta dva dana su većinom blaži usponi, blago zatalasani teren (za crnogorske prilike) i ukupan utisak – odlična putanja za pravo uživanje u MTB vožnji. Ono što je sigurno je da se mi u nekom narednom periodu ponovo vraćamo da vozimo po pljevaljskoj opštini, materijala za pedalanje ima u izobilju.
Fotografije: Dejan Veljović
Kosanica – Vrulja – Mataruge – meandri Ćehotine – Dubočica – Odžak – Javorak – Kosanica
I DAN
II DAN