Poslije provjere bicikala i pakovanja potrepština i rezervnih guma u ranac, krećemo sa standardnog mjesta iz Cvjetnog parka. Kako ne volimo teret na leđima dok vozimo, pao je dogovor da nosimo samo jedan ranac i da se mijenjamo na svakih 10km. Krećemo obilaznicom preko Gradinskog polja prema Andrijevici. Sve ide po uigranoj rutini za ovaj smjer.

Nakon punjenja bidona na česmi (10km) [1] u Trepči i prebacivanja dosadnog ranca sa mojih na Mikijeva leđa, nastavljamo dalje prema Trešnjevu željno iščekujući trenutak kada će se ukazati Komovi u svoj svojoj ljepoti. To je onaj trenutak kada ja lično prodišem – u svakom pogledu – i dobijem, poslije pedalanja kroz meni ubjedljivo najdosadniju dionicu (Obilaznica – Gradinsko polje – Trepča) novi elan i energiju i od tog trenutka čini mi se da bih mogao bajkom do kraja svijeta. Da budem pošten – ovo i nije toliko ružan potez da bi bio tako dosadan. Više je u pitanju psihološki, fizički i ekološki momenat: psihološki zbog kilometraže koja je pred nama, fizički jer se skroz zagrijem tek oko 10km a ekološki zbog gomile smeća i prepunih kontejnera koji su ovog ljeta bili slika Berana pa mi ulazak na teritoriju andrijevičke opštine izgleda kao ulazak u Bavarsku.

Taman kada smo prošli Trešnjevo (11km) i počeli da uživamo u Komovima, gledajući u tu daleku i visoku tačku čije podnožje nam je cilj, čujem kako Miki poziva da stanem. Probušena guma! Šta da se radi, to je sastavni dio biciklizma. Stajemo na autobuskom stajalištu, vadimo iz ranca rezervnu unutrašnju gumu, i vršimo zamjenu. U rancu je ostalo još rezervnih guma, tako da opušteno krećemo dalje.

Stižemo na Bandovića most (15km), i od tog trenutka otpočinjemo tročasovni uspon do prevoja Trešnjevik. Ovo je bio topao ljetni dan a do sumraka ima još mnogo sati, tako da nismo nigdje žurili… vozili smo krajnje opušteno, stajući kod svake vode, odmarajući po koji minut u svakoj većoj hladovini. Ovuda prolazi andrijevička lokalna ruta (AN03) pa opis ove dionice možete pročitati na toj stranici, ja ću ovdje samo dodati par karakteristika vezanih za uspon Andrijevica (762m, B. Most) – Trešnjevik (1578m): dužina 17.6km, visinska razlika 803m, prosječan nagib 8% (maksimalni 30%). [2]

Dah za dahom, pedala na pedalu, kilometar po kilometar i lijepo napredujemo. Ređaju se toponimi: selo Kralje (18km, 862m), skretanje za Sjenožete (19km, 905m), Miravčine (19.5km, 920m), Gnjili potok (22km, 1030m), Lanište (23km, 1060), selo Trešnjevik (27km, 1250m), skretanja za Gornju Čuku (novi i stari put)…

Najatraktivniji i najzahtjevniji potez na ovom usponu su svakako osam serpentina koje savijaju put na svakih kilometar penjući ga trešnjevičkim stranama sve do prevoja. Ove strane nude i lijepe panoramske vidike na dobar dio podkomovlja, pa i dalje…  Čim se prođe posljednja okuka, sa desne strane je spomen česma profesoru Milošu Ćiroviću – Ćirku. Naravno, zastajemo, umivamo se, punimo po navici bidone iako se ovaj dio uspona bliži kraju – još samo jedan kilometar i eto nama odmora u Savovoj kafani.

Na serpentinama smo susreli veliku grupu stranih biciklista, njih bar 30, raznih godišta, koji su se spuštali prema Andrijevici. Pratio ih je autobus koji im je nosio opremu. Na svaki njihov pozdrav – Haaj – mi smo u šali otpozdravljali sa –  Aaj – aludirajući na potpuno različite položaje u kojima smo se nalazili: njima spust, nama težak uspon.

Napokon, zadihani i znojavi stižemo na prevoj Trešnjevik (33km, 1578m).

Ima ljudi, stranih turista takođe. Neki razgledaju unaokolo, neki odmaraju u kafani. Oblačimo suve majice i sijedamo i mi kod Sava i  sa velikim zadovoljstvom naručujemo piće. Pričam kako sam oduvijek volio da dođem na prevoj Trešnjevik. Ovdje bih svratio na kafu a onda put Komova, Ljubaštice i Ljubana ili preko Lise ka Bjelasici.

Savova kafana je nekada davno bila planinarski dom. Pominje to i Savo Lekić.

Miki se žali na bol u koljenu, preforsirao se malo… ovo mu je prvi veliki uspon. Ipak, odlučuje da nastavi.

Krećemo asfaltnim putem lijevo od pravca za Kolašin – prema Eko katunu Štavna. Ovuda iz pravca Lise dolazi TT3biciklistička staza i skreće prije Eko katuna na Milanovec, pa dalje na Brod, Kuti… i još dalje za  Gusinje preko Lipovice. Takođe, na Štavnu izlazi i andrijevička lokalna biciklistička ruta AN05. Upravo smo ja i Miki, i prije nego je trasirana i markirana ova staza, prošli dijelom ove lokalne rute i kombinujući je sa TT3 rutom vozili do Bačkog brda, pa preko Gradišnice i Trešnjeva nazad za Berane.

Od prevoja Trešnjevik (1565m) do Eko katuna Štavna (37km, 1700m) ima oko 4.5km dobrog asfaltnog puta. Miki opet ima probleme sa koljenom i na najvećim usponima već gura bajk, ali ne odustaje. Odavde ima par lijepih pogleda na Komove tako da povremeno zastajemo zbog fotografisanja. Konačno stižemo i prolazimo kroz vratnicu Eko katuna. I ovdje ima stranih turista, a neki su očigledno ovdje odsjeli.

Predlažem da produžimo dalje i da uz padinu izguramo bicikla do gornjeg zemljanog puta koji vodi do katuna Vulića i samog podnožja Komova, i da se stacioniramo kod mog drugara Mikše Ćulafića koji ima mali ugostiteljski objekat oko koga često pase krdo konja a pogled na Komove je ono što se dugo pamti. Blizu je i izvor sa odličnom vodom.

Stižemo i sijedamo za drveni sto, naručujemo duple sokove i vadimo sendviče. Vrijeme je da se nešto prezalogaji. Često ljeti svratim kod Mikše, nekada i noću jer ovo je najbolja pozicija za fotografisanje mliječnog puta koji se u noćima bez mjeseca lijepo i moćno vidi iza komskih vrhova. Breathtaking kombinacija.

U razgovoru sa Mikšom saznajemo da i on u gostima ima jednu grupu Francuza. Drago mi je zbog ovolikog broja stranih turista koje smo sreli na ovoj turi, a i na mnogim drugim voženim ovog ljeta, jer prethodne dvije godine su bile potpuno podbacile. Drago mi je što veliki trud koji su uložile neke organizacije [4] i pojedinci, a i ja sam davao svoj skromni doprinos svemu tome, polako daju neke rezultate. Međutim, vrijeđa nezainteresovanost lokalnih samouprava, nekih LTO [5], komunalnih službi koji sem deklarativne i prazne priče o razvoju turizma u ovom regionu, apsolutno ne ulažu nikakve stvarne napore na tom polju, niti imaju bilo kakvu razvojnu strategiju. Vrijeđaju i ovi novi betonski stubovi za električnu energiju koji se pobadaju do katuna Kobil do, koji radi ljetnjeg konfora par ljudi, ruže okruženje i pogled na Komove. Vrijeđa ta sebičnost i bahatost, ta upornost u devastiranju svega lijepog i turističkih resursa. Svi, ali baš svi, vodeni tokovi su nam zatrpani smećem. Smeće nam je pored puteva, pored česmi, iza svakog ćoška. Lešine stradalih životinja trunu pored kolovoza [6], raspadaju se na visokim ljetnim temperaturama šireći zarazu i neopisivi smrad. Wild beauty i Ekološka država na naš način. Strani turisti se grohotom smiju na ove krilatice.

Priči na ovu temu nikada kraja ali vrijeme je da se krene. Pakujemo se. Mikša neće da naplati sokove, prepiremo se jer ta opcija da ne platimo račun ne postoji, čak na protiv, zadovoljstvo nam je da doprinesemo da opstane u njegovim namjerama.

Ne spuštamo se nazad u Eko katun Štavna, već nastavljamo pravo kroz Božićki katun, ispod Šančeva (1828m) i preko Razvrša (1784m) finim spustom niz makadam do asfaltnog puta koji vodi nazad na prevoj Trešnjevik. Od prevoja nas očekuje pravo biciklističko uživanje i novi spust dug preko 17km sve do Bandovića mosta. Najveća moja postignuta brzina na ovom potezu bila je 69 km/h, ali smo se malo obuzdali jer iz iskustva znam da pojedinci ovuda voze ludo i nenormalnom brzinom sijeku krivine.

Od Bandovića mosta, malo po malo, počinju prave muke za Mikija. Ohlađeno koljeno je počelo da ga boli sve više i sa jakim bolom je uspio da odvozi rutu do Berana. Na kraju, na beranskoj obilaznici je morao da siđe i da posljednjih dva kilometra trotoarom odgura bajk do kuće.