Kada voziti ture po primorju? Definitivno ne ljeti. Proljeće i jesen su pravi periodi za ovaj teren, zato smo i odabrali kraj aprila.  Plan je bio da se vozi kružna tura, bez presijecanja prethodnog puta, tako da smo dobili poprilično zanimljiv oblik na mapi.

Počeli smo nedaleko od stadiona Grblja, gdje nas je auto čekalo do same noći kada smo se vratili. Od magistrale širokim putem sa dvije trake ka Trojici. Zna biti nezgodno kada je sam početak ture uzbrdica, pa noge ne dobiju bar desetak kilometara za zagrijavanje. Već kod tog prvog uspona smo primijetili da nas pretiče veliki broj autobusa, što će se kasnije ispostaviti kao gomila izletnika šetača čiji se cilj poklapao sa dijelom naše putanje. Dolaskom kod tvrđave Trojica, inače jedne od cijelog sistema austrougarskih tvrđava u Boki, pravimo manju pauzu i dosipamo vodu jer u blizini postoji izvor. Ovdje skrećemo ka Vrmcu, odnosno silazimo sa širokog puta koji se spušta u Kotor. Užim, ali sasvim dobrim asfaltnim putem, koji se probija kroz kamenjar, šumu i nisko rastinje  penjemo se uzbrdo, ne previše teškim usponom. Sa ove strane, puca odličan pogled na tivatski aerodrom i dio zaliva oko njega.

Nekih 4-5 km kasnije, kroz borovu šumu stižemo i do tvrđave Vrmac, koja je vjerovatno i najinteresantnija od cijelog niza tvrđava, zbog svoje očuvanosti i novijeg datuma izgradnje. Prvi utisak koji se javi kod svakog posjetioca je taj da je nevjerovatno da ovakav objekat nije turistički iskorišćen. Ne postoji čak ni neki jasan i očišćen ulaz u nju, već se zainteresovani penju uz improvizovane drvene stepenice i pomoć prijatelja. Unutra je uglavnom mračno, ima rupa u podu koje su opasne a slijepi miševi lete iznad glava, tako da bez sijalice nije preporučljivo ulaziti. Ipak to nam nije smetalo da obiđemo kompletan lavirint hodnika, te da se popnemo na sam vrh tvrđave.

 

Nastavak dalje je idiličan. Sa lijeve strane morsko plavetnilo, sa desne borova šuma, mjesto je kao izmišljeno za kampovanje. Međutim, s obzirom da nam to nije namjera, nastavljamo dalje sa usponom, sada već makadamskim putem. Kako to obično biciklistička zla sreća nalaže, onamo gdje je put težak i strm, uglavnom prati i jako sunce. Pokretna podloga otežava pedalanje, ali ova dionica nije duga. Posle neka 4km dolazimo na najvisočiju tačku ture, otprilike 680mnv. Odavde se odvaja put ka vrhu sv.Ilija, koji je nekih stotinjak metara visočiji, ali za to nemamo vremena.

Nailzaimo na putokaz koji nas već planirano usmjerava ka Gornjoj, pa dalje ka Donjoj Lastvi. Ovdje je važno napomenuti da postoje još dvije označene trase, jedna ka Stolivu i druga koja vodi u Prčanj. Kakvog su profila i kvaliteta i da li je moguće spustiti bicikl na te dvije strane, to ne znam, ali svakako vrijedi provjeriti kao moguće varijacije ove ture. Spust ka Lastvi je pravi adrenalinski, mada osim par stotina metara uglavnom nije opasan, samo treba držati koncentraciju i naravno imati dobre kočnice.

 

Pravi i prvi odmor pravimo u Tivtu. Posle zasluženog piva se provlačimo iza aerodroma do Solila. Solila su močvarni dio zaliva, koji je bio solana još u srednjem vijeku. Gugl kaže da su postojali planovi za reaktivaciju ove plantaže soli, ali od toga očigledno nema ništa. U svakom slučaju, za ljubitelje ptica je raj na zemlji, a za nas kratko zadržavanje na pontonu, pa nastavak dalje.

Uz jedan bolni promašaj putanje uspijevamo da uđemo na poluostrvo Luštica sa strane koja je okrenuta ka zalivu. Prvih nekoliko kilometara je uglavnom ravan i blago talasast teren, dok negdje otprilike na poluvini kompletne rute počinje dugačak i praktično pravolinijski uspon. Sama okolina puta je poprilično dosadna, ali svo vrijeme imamo dobar pogled na Baošiće, Đenoviće, Kumbor, koji su nam preko puta zaliva.

 

Posle dolaska do mjesta Klinci, pravimo veliki zaokret i idemo ka drugoj strani Luštice. Ovim zaokretom se i sama okolina mijenja na bolje i ljepše. Nemamo više dobar pogled, ali su sitna vegetacija, maslinjaci i borova šuma jako lijepo posloženi, ambijent je veoma prijatan. Sami ulazak dublje u poluostrvo donosi brojna iznenađenja kao što je vrsta borova koja podsjeća na baobab, gomilu zimzelenih biljnih vrsta koje do tada nisam vidio, nepregledne zapuštene zasade maslina i sela koja više podsjećaju na kontinentalna nego primorska mjesta. Sa naše desne strane smo ostavili ostrvo Mamula, koje nismo mogli vidjeti, da li zbog zamagljenog horizonta ili reljefa, to nisam siguran.

U Radovićima je druga pauza i novo pivo. Sumrak se već približava pa iz ovog mjesta izlazimo praktično uz poslednje obrise svjetlosti. Ne spuštamo se na put koji vodi ka kružnom toku, već se penjemo visočije ka mjestima Lješeviči i Vranovići. Opet smo na makadamu, ali jako čvrstom i kvalitetnom, sa usponom koji je sasvim prijateljski, doduše ne baš poželjan za sam kraj ture. Zadnjih 5km je ponovo asfalt i spust na magistralu gdje nam je bila i početna tačka.

 

Aplikacija je nacrtala 70 km i +1550 m, što u stvarnosti posle snimanja rute uvijek bude nešto više. Od tih 70 oprilike nekih 18 km je bilo makadamske podloge, ostalo je asfalt. Uspon nije naročito zahtjevan osim možda dijela ka Vrmcu, ali svakako nije predug, više je naporan onaj pravolinijski od Krašića do Klinaca, iako je asfaltni. Ruta se u suštini može podijeliti i na dvije. Vrmac bi uz neke izmjene mogao da bude tura za sebe, isto kao i Luštica. Nama s obzirom da dolazimo iz Podgorice je bilo jednostavnije da sve ovo uguramo u jedan dan, a da opet ne bude previše. Takođe, smjer koji bih savjetovao nekom ko bude vozio ovuda je isti ovaj kojim smo i mi prošli, prvenstveno zbog rasporeda uspona, a onda i zbog sunca. U svakom slučaju, najkompletnija tura koju smo do sada izvezli na primorju, sadržajna, interesantna i lijepa.