Štavna, Komovi: U pozno ljeto, odmah nakon jakog nevremena pohitali smo preko Štavne stazom u pohod Vasojevićkom Komu. Bio sam na začelju tročlane planinarske grupe, zastajući i fotografišući kroz opustjelu visoravan. Zbog kiše svi su bili nekuda nestali… i ljudi, i stoka, i psi. Ni cvrkuta ptica. Izuzev par panorama ništa značajno za fotografisanje. A onda na početku Vulića katuna – zgoditak kadar. Scena koja je odisala nekim nevjerovatnim mirom, tišinom kakva samo poslije utihnulog nevrijemena može biti, a u isti mah kao da se širila svuda naokolo neka dramatika, kao da će se svakog trena nešto dogoditi. Nepomični, okrenuti jedan prema drugom kao da su ovaj konj i FAP odmjeravali snage. Kao dvoboj kod nekog našeg korala. Obračun starog i novog. Izgubljeni u vremenu na ovoj visoravni, ispod moćnih komovskih vrhova, nesvjesni da je u stvari vrijeme pregazilo sve nas koji smo učestvovali u stvaranju ove fotografije – i konja, i ovog starog FAP-a, i ovu čobansku kolibu a i mene samog koji sam zabilježio ovaj trenutak. Danas se biju neke druge bitke. I kakve god one bile, i u šta god se jednom pretvorili ovi pašnjaci, poslije svega i svih nas jedno je sigurno – ostaće samo kamen Komova – do kraja vremena.
