Podgorica – Kučka korita – Rikavačko jezero – Bukumirsko jezero – Podgorica

Mi svi sanjamo neke magične ružičnjake tamo negdje iza horizonta umjesto da uživamo u ružama koje cvjetaju svakog dana pod našim prozorima.

Albert Ajnštajn

Polazak iz Podgorice (0km, 60mnv)

Ideja za turu se javila samo dan ranije, pa uz brzo planiranje i razlog što smo krenuli težim smjerom. Krenuli smo oko 7 sati ujutru, iz Podgorice, tačnije, sa Zlatice. Put ka Kučima je prostran, odličan asfalt i lagan uspon. Avgust mjesec, podgorička klima, očekivali smo i bili spremni za pakao. Međutim, vrijeme nam je odlično išlo na ruku, nije bilo previše vruće a i bilo je oblaka, tako da smo imali prirodnu tendu, što nam je itekako čuvalo energiju. Posle nekih 11 kilometara i stizanja na prvu ravninu, lijevo se odvaja uski asfaltni put do repetitora Sjenica. Ovoga puta nismo svraćali, ali preporuka za svakog ko nije bio, boljeg pogleda na Podgoricu od ovog definitivno nema. Cijeli grad kao na dlanu, Skadarsko jezero, Lovćen, a svega par kilometara sa ovog kučkog puta. Na 13. kilometru je stari grad Medun. Podignut kao antička tvrđava, sa bogatom istorijom i solidno očuvanom arhitekturom. Na vrhu se nalazi i crkva u kojoj je sahranjen Marko Miljanov. Nešto niže je i muzej, tako da ovaj kompleks zaista vrijedi obići. Cijela ova dionica, zajedno sa još nekih 8 kilometara do sela Ubli je prijateljski uspon, za sasvim lagano i opušteno pedalanje. Na 22. kilometru dolazimo do najbitnije raskrsnice za ovu turu. Lijevo je Bezjovo i taj put dalje vodi do Bukumirskog jezera, a desno su Korita, pa kasnije Rikavačko jezero. Mi biramo desno, kasnije će se ispostaviti mnogo teži smjer, jer smo veliki dio uspona išli makadamom. Još jedno selo, Orahovo, sa kamenim kućama do samog puta, ali i uličnom rasvjetom i bogami već ozbiljnijom temperaturom. Sa ozbiljnom temperaturom ide i malo ozbiljniji uspon, ali ništa strašno, serpentine fino izgledaju, a i šuma sa obje strane puta, sa manjim prekidima traje sve do kraja ovog uspona. Završava se borovinom i prelijepim vikendicama, posle kojih dolazimo do poljane i izvora na 1365mnv.

Kučka korita (34km, 1365mnv)

Kučka korita su nekada bila katun, koji je zadnjih 15-20 godina postao pravo vikend naselje, sa odličnim geografskim položajem zbog blizine grada, a to opet nije nimalo uticalo na klimu, koja je prava planinska. Tu odmaramo, dosipamo vodu, glocnemo po nešto i oblačimo duge rukave. Razlika u temperaturi je očigledna. Ovdje nam i prestaje asfalt. Do Rikavačkog jezera imamo 15,5 km makadama. Mještani nam kažu da nema potrebe da nosimo dodatnu vodu, kroz nekoliko kilometara postoji još jedan izvor. Pozdravljamo se sa monotonim pedalanjem koje ne proizvode nikakve zvukove, točak sad okreće kroz prašnjavu i kamenitu podlogu. Prvi kilometri makadama su jako dobri. Švrst i suv put, uspon nije naporan, skroz simpatično za vožnju. Međutim, ta radost ne traje predugo. Sa većim procentom uspona, u paketu ide i pokretna podloga. Šoder, kamenčići, veće kamenje, pijesak, apsolutno sve samo ne čvrsto tlo. Olakšavajuću okolnost predstavljaju izbetonirane gazeće trake za automobile na najvećim usponima. Nastavak ide kroz šumu, gubimo signal za mobilni, osim što povremeno upadamo u roaming neke albanske mreže. Konačno srećemo ljude. I još biciklisti. Bračni par iz Rumunije, idu u suprotnom smjeru, istu turu kao i mi. Oni su je prepolovili na dva dana, prespavali u šatoru i nastavili dalje mnogo odmorniji nego mi, sa već preturenih 40-ak kilometara iza nas, a tek nas očekuje glavni dio. Nastavak već donosi i prve silaske sa sjedišta. Uspon se povećao a i točkovi šlajfuju. Iz suprotnog smjera nam dolaze Lada Niva, pa malo kasnije i Zastavin kamion. Očigledno, rijetka vozila kojima ovakav teren nije nepremostiva prepreka.

Dolazimo na Veliku Radeču (1505mnv) i konačno možemo malo da odahnemo jer je teren ravan, a priroda fantastična. Bukova šuma, ima ladovine i potpuna tišina, koji remeti samo pucketanje kamenčića ispod točkova. Voda sibirski hladna, iz izvora se sliva u veliko korito. Tu na izvoru se primjećuje uticaj ljudske ruke, ali sve skladno sa prirodom, mnogo lijepo. Sreća sa ravnim terenom ne traje dugo, idemo opet uzbrdo. Stižemo do katuna, koji je živ i ima par kamenih koliba, dječica trče okolo, pas laje na nas, valjda srećan što opet gleda nova lica, ali se ne zadržavamo. Od tog mjesta ulazimo u kamenu pustinju. Priroda je očaravajuća ali i nemilosrdna. Kamen, kamen i pokoja travka. Djeluje da je u zadnjih hiljadu godina ovaj predio drugačiji samo za ovaj put koji je probijen kroz nepregledno prostranstvo kamenih dina. Sada i guranje bicikla postaje sve učestalije. Što zbog surovog terena, što zbog umora, a i betonske trake koje su puno pomagale za bolje prijanjanje točkova su nestale. Ne nailazimo više ni na ljude, ni na Lade Nive niti na albansku mrežu. Tek u ovakvim situacijama čovjek postaje svjestan koliko je sitan u odnosu na planinu, a tek prirodu i njene dvije strane, onu lijepu i onu nemilosrdnu, sa kojom se, s obzirom na ljetnje vrijeme srećom nismo susreli.

Velika Ćafa (45km, 1865mnv)

Dolazimo na prevoj Velika Ćafa (1865mnv) i to je i najvisočija tačka na kojoj ćemo se nalaziti u toku ove ture. Okolo se nalazi par vrhova oko 2100 mnv označeni planinarskim strelicama na kamenju. Djeluje izazovno, ali ipak nismo imali namjeru da prelazimo na planinarenje, a prolazno vrijeme bi nam takođe moglo biti bolje, jer nam posle spusta ka Rikavačkom jezeru slijedi još jedan uspon. Pogled je fantastičan, vidi se na desetine kilometara vazdušne linije u pravcu sjeveroistoka. Od ove tačke, narednih 5 kilometra se spuštamo nevjerovatnih 500mnv. Dakle, na svaki kilometar 100 metara niže! Bicikl poboden na prednji točak, obje kočnice se drže grčevito, osjećaj fantastičan. Serpentina na serpentinu, dosta krupno kamenje, ali pažljivim biranjem putanje se izbjegavaju mogući problemi. Onda pravimo najslađu pauzu u toku cijele ture. Malinjak sa donje strane puta, netaknut, očigledno da smo bili prvi gosti ove sezone. Posluživanje kao za švedskim stolom, ali količine prevazilaze našu brojnost pa se teška srca vraćamo na bicikla i nastavljamo. U susret nam dolazi veliki crni džip, pun mlađih ljudi čiji pogledi jasno oslikavaju njihovo iznenađenje što ovdje vide nekog na dva točka. Ako su imali u planu da se posle dolaska kući hvale svojom džip turom, vjerovatno će pod ovim utiskom svoj poduhvat manje cijeniti.

Rikavačko jezero (50km, 1313mnv)

Stižemo na Rikavačko jezero i opet smo zadovoljni što vidimo žute table sa putokazima i razdaljinama. Malo manje nas raduje to što nam je jasno da smo se spustili na 1313 metara, a to će nam se žestoko naplatiti u nastavku puta ka Bukumirkskom. Nekih 16h, ali sunce je već zašlo jer su okolo vrhovi sa preko 2000 metara visine, tako da je i hladno i pomalo depresivno. Tišinu remeti jedino Sasa Matić koji dopire iz Tojote pored drvene vikendice. Oko nje poprilično veseli i pijani vikendaši, vrti se prase na ražnju, skaču i uživaju u totalnoj privatnosti ovog katuna. Samo jezero je zaista lijepo. Doduše, ni približno kao Crno ili Biogradsko ali svakako vrijedno pogleda a i kampovanja. Ipak, zbog našeg vremenskog zaostatka, krećemo dalje brže nego što smo planirali. Znali smo da nas čeka vraćanje na skoro prethodnu visinu. Ovaj uspon, pa pad u uvalinu gdje se nalazi jezero nam je uzelo svu snagu, tako da smo ubjedljivo najstrmiji dio puta morali da guramo. Narednih 400 metara uspona se razvlači u samo 2-3 kilometra tako da su pauze bile sve učestalije. Ipak,sa izlaskom na vrh, opet se vraća Sunce kao nagrada. Kao da je počeo novi dan. S obzirom na vrijeme našeg polaska, osjećaj nam je bio baš takav, jutarnji. I dalje je jedino moguće prevozno sredstvo ruska neuništiva mašina. Pojavljujemo se na ravni i sunčani katun Širokar (1765mnv). Posle 5 sati smo opet dobili mobilnu mrežu. I ovaj katun je naseljen, bar u ovim ljetnjim mjesecima. Još jedan stub sa putokazima a par stotina metara dalje i led ledeni izvor. Psihološki nam se i vratilo nešto snage pa solidnom brzinom nastavljamo dalje. Slijedi i blaga nizbrdica, nekoliko serpentina, pa opet kamena poljana i onda već ulazimo u mnogo pitomije predjele. Ispod nas, sa desne strane je veliki broj vikendica, vidi se i asfalt, blizu je i naš drugi cilj, Bukumirsko jezero. Gazimo na asfalt i divimo se tišini i skoro nečujnom zujanju guma po ovako ravnoj podlozi. Asfalt vodi do samog jezera,osim poslednjih par stotina metara.

Bukumirsko jezero (60km, 1421mnv)

Konačno se pravi i roštilj, koji je planiran i mnogo ranije, ali su nas sendviči, banane i čokoladice dugo gurali naprijed. Od jezera narednih 10-ak kilometara vozimo talasastim terenom, sa kratkim usponima i spustovima, ali i fenomenalnim novijim asfaltom. Potvrđuje se ono što su nam rekli Rumuni, da smo izabrali teži smjer, ali ovako iz kompjuterske stolice dok ovo kucam, reklo bi se – i slađi. Sa naše desne strane se nalazi selo Brskut, međutim, do njega se prilazi putem koji sa Bioča vodi za Bratonožiće i dalje za Verušu, ali gledajući mapu, radi se o svega jednom kilometru vazdušne linije. Prolazimo Donje i Gornje Stravče, Kržanju, gdje se nalazi i izvor koji zbog noći koja nas je uhvatila na ovom dijelu ture nismo uspjeli da primijetimo, iako nam je voda bila potrebna. Na kučki put se uključujemo u Bezjovo i narednih 20-ak kilometara se brzo spuštamo do Podgorice.

Podgorica/Zlatica (107km, 60mnv)

Ekspedicija se završava oko 21:30, nekih 14 sati nakon polaska. 22 kilometra makadama su nas definitivno izmorili i usporili, a ukupna dužina ture je bila 107km. Pauze smo pravili kad god bi se umorili, nije nam se žurilo, doduše, na nekim mjestima se nije moglo prelaziti više od 500 metara bez stajanja. U svakom slučaju fenomenalno iskustvo, prelijepi predjeli, divljina u pravom smislu te riječi, netaknuta priroda, pustinja na nekim djelovima. Ako bar neko izveze ovu turu zbog ove reportaže, onda su ovi redovi i slike dobili pun smisao. Definitivno vrijedi. Jeste naporno, ali sve se to zaboravi posle par dana, a fenomenalno iskustvo ostaje.