Konjsko brdo i Jelovica

GPS

Ovo je vjerovatno bio poslednji ovogodišnji bajking po planinama. Dan je kratak a uskoro će i snjegovi.

Dan ranije ubio sam par sati vozeći do Konjskog brda i bio sam neka vrsta izvidnice. Iako sam tim putevima već prolazio terencem, prvi put sam bajkom krenuo u tom pravcu. Posle teškog uspona stigao sam do Konjske rijeke i pošto je sumrak bio sve bliži, okrenuo sam se i vratio nazad u Berane.

Sjutradan smo nas dvojica krenuli u istom pravcu, zagrijavajući se lagano obilaznicom i bučičkim putem. Od zaseoka Bare, odmah nas je dočekao 2km  dug i izrazito jak uspon (prosječan nagib 10% a maksimalni nagib 18%), ali situaciju je ipak olakšavao dobar asfltni put pa nije bilo uobičajenog proklizavanja točkova kao po šoderu. Iako je bilo prohladno i na momente je duvao hladan vjetar, uspon smo odvozili samo u majicama kratkih rukava kako ne bismo na Konjsko brdo stigli potpuno mokri od znoja.

Kod raskrsnice za groblje u Jugovinama završava se asfaltni dio puta i odatle počinje makadam. Tu smo napravili kratku pauzu i svratili smo do grobljanske česme da napunimo bidone koji su već bili skoro prazni. Koliko nam je poznato, ovo je posljednja prilika za to jer nema vidljive pijaće vode prije prvih stanova koji se nalaze u doliniciKonjske rijeke.

Od posljednje kuće u Jugovinama, kreće još jači uspon (prosječan nagib 13% a maksimalni nagib 26%) i potrebna je dobra doza volje i kondicije sa se savladaju šest jakih serpentina koje vijugaju ispod Čukara i vrha zvanog Meka(1650m). Ovom dionicom dugom 3km (do raskrsnice za Bojičiće i Turiju) krećemo se jako sporo, gotovo pješačkim hodom, ali zato cijelo vrijeme uživamo u sjajnom pogledu na Berane i Lim, Miolje polje, Banjevac i Bistricu, Gradinu i dio Vinicke. Da smo blizu kraja najtežeg uspona na ovoj ruti najavljuje nam huk Konjske rijeke koja strmim koritom hita ka selu Banjevac i rijeci Bistrici.

Odmah nakon raskrsnice za Bojičiće i Turiju (12km), počinje ravan teren, i put ulazi u malu zelenu dolinu kroz koju teče lijepa i kao suza bistra Konjska rijeka. Tu smo već na 1400m nadmorske visine i vrijeme je za zasluženi odmor. Stajemo pored katuna sa lijeve strane puta, čiji domaćini su već bili otišli sa stokom, i umivamo se i rashlađujemo na izvoru. Napunili smo bidone svježom vodom, obukli smo suve majice i jakne  i krenuli smo dalje prema Jelovici.

Ja sam od onih biciklista koji vole jak i dugotrajan uspon, i koliko god bilo teško, uživam uspinjući se uz vijugave makadamske puteve koji vode ka visovima planina. Nema većeg zadovoljstva u biciklizmu nego kada savladate neki takav uspon i sve što od te tačke slijedi, bio to spust nazad istim putem ili nastavak rute po planinskim dolovima, pretvara se u pravo uživanje jer znate da ne postoji ništa teže pred vama od onoga što ste upravo ostavili za sobom. Tako je bilo i sada. U narednih 6 km, do lokacije poznate kao Lokva, težina uspona je upola smanjena (prosječan nagib od 6%). Solidan zemljani put vodi nas dalje kroz lijepe četinarske predjele. Na 15km nailazimo na neobeleženu raskrsnicu od koje se račvaju dva pravca. Lijevi ide ka Poganoj glavi i Turiji a desni preko Straže iKrivulje kroz gustu četinu ka asfaltnom putu za Lubnice. Mi smo produžili pravo i ubrzo smo stigli na Jablanske kose, gdje pored puta postoji izvor (16km) sa izobiljem prave planinske vode. Idealno mjesto za kraću pauzu, a i panorama je lijepa sa Orljim kršima koji se vide u daljini.

Na 17km, kada smo stigli u katun Lokva, dočekala su nas dva puta koja se jedan za drugim odvajaju u lijevu stranu. Prvi ide ka Rujištima i dalje ka Gradišnici, a drugi ka katunu OkolištaPatkovici i Krivom dolu. Mi nastavljamo pravo, i uz lagani uspon, stižemo do jako bitne tačke [1] na ovoj ruti – jedva vidljivom travnatom skretanju u lijevo odakle počinje naš spust ka Jelovici, a dalje asfaltnim putem ka Lubnicama i Beranama.

Dakle, skrećemo lijevo i prolazimo pored jednog planinskog stana i odmah ispod njega staza već počinje da dobija svoje obrise i lakše ju je pratiti. Slijede 3km jako strmog spusta (pad nadmorske visine sa 1670m na 1350m), po jako lošem terenu preko Obrackog laza sve do puta koji ide za Laze Zečevića i dalje ka katunu Bojovića. Mi skrećemo desno ka Komarevu, prelazimo rijeku Kurmariju i izlazimo na Jelovicu krećući se kroz vikendice i stanove prema hotelu.

Iako je već bilo poprilično kasno i žurili smo da nas ne uhvati mrak, svratili smo do vikendice Blagoja Šekularca i sa njime popili kafu. Skroz odmorni, pored hotela Jelovica (23km) prešli smo mostić iznad istoimene rijeke i izašli smo na dobro znani asfaltni put koji će nas kao i mnogo puta prije odvesti kućama.

Jelovica je već bila opustjela, a i zbog radova na putu Berane – Lubnice saobraćaja gotovo da nije bilo što je uslovilo da postignem svoj brzinski rekord (81 km/h) mada mi to uopšte nije bio cilj i apsolutno nikada ne razmišljam o brzinama. Izgleda da je dugo klackanje gore-dolje po makadamima i šumskim stazama uticalo na to da se skroz opustimo kada smo se dočepali asfalta. Što uopšte nije pametno!

Karakteristike rute
Start: 12:15h
Vozili: Jovan Nikolić i Budimir Nikolić
Kilometraža: 46km
Ukupan uspon: 1351 m
Najniža tačka: 670m
Najviša tačka: 1691m
Trajanje sa pauzama: 5:25h
Itinerer: Berane – Buče – Jugovine – Konjsko brdo – Jablanske kose – Lokva – Obradci laz – Komarevo – Jelovica – Lubnice – Buče – Berane

Jedan komentar na članku “Konjsko brdo i Jelovica”

  1. Svaka cast Nikolici na ovoj napornoj i predivnoj ruti,hvala na divnim fotografijama.Podsetili ste me na moje detinjstvo,na Konjsko, Turiju,Jablansku kosu, Miolj katun,Lokve,Omanovce,Obradovica laz,Jelovicu…

Ostavite komentar